Sarajevo protiv Washingtona traži zaštitu u Londonu, Berlinu, Parizu!

OHR je postao dio problema, treba ga odstraniti smatraju u SAD-u

Bošnjački politički krugovi posljednjih dana ne pokazuju tek nervozu zbog mogućnosti odlaska visokog predstavnika iz Bosne i Hercegovine. Oni siju paniku. U javni prostor pokušava se ugurati teza da bi odlazak OHR-a značio rušenje Daytonskog sporazuma, destabilizaciju zemlje, pa čak i otvaranje puta prema novim sukobima. Drugim riječima, čim se spomene mogućnost da BiH napokon počne funkcionirati bez međunarodnog protektora, dio bošnjačke politike poseže za najtežim riječima: rat, raspad, kaos, nestanak države.

No upravo takve reakcije najviše razotkrivaju stvarnu ulogu OHR-a u proteklim desetljećima. Visoki predstavnik nikada nije zamišljen kao vječni upravitelj Bosne i Hercegovine. Daytonski sporazum uspostavio je državu sastavljenu od dva entiteta i tri konstitutivna naroda, a međunarodni nadzor trebao je biti privremeni mehanizam stabilizacije nakon rata, a ne trajna zamjena za politički dogovor. Još manje je OHR trebao postati servis jedne političke strane.

Zapad je prvi objavio da Christian Schmidt odlazi, odnosno pripremio ostavku na dužnost visokog predstavnika u BiH. Nakon toga otvorila se nova diplomatska utakmica oko pitanja hoće li BiH dobiti novog visokog predstavnika ili će se napokon ozbiljno otvoriti proces zatvaranja OHR-a. U tom kontekstu spominjala su se imena mogućih nasljednika, među njima Antonio Zanardi Landi i Nicolas Trocaz.

Reakcija iz Sarajeva bila je očekivana. Umjesto rasprave o tome kako domaće institucije mogu preuzeti odgovornost, krenula je potraga za novim međunarodnim uporištem. Gleda se prema Londonu, Parizu i Berlinu, ne toliko u želji da se očuva Dayton, nego da se očuva mehanizam pritiska koji je godinama služio kao zaobilazni put kada se politički ciljevi nisu mogli ostvariti kroz institucije i dogovor triju konstitutivnih naroda. Landi je sada neprihvatljiv jer je prijedlog Washingtona.
U tom kontekstu treba promatrati i dolazak predsjednika Europskog vijeća Antónija Coste u Sarajevo, kao i najavljeni dolazak francuskog ministra za Europu Benjamina Haddada i njemačkog ministra za Europu Gunthera Krichbauma uoči sjednice PIC-a. Njihov dolazak više govori o europskoj dezorijentiranosti i alibi-politici nego o stvarnoj strategiji za BiH.
Umjesto da jasno kažu kako BiH mora izaći iz logike međunarodnog tutorstva, oni pokušavaju istodobno umiriti Sarajevo, zadržati iluziju europskog utjecaja.

Tu je bit problema. Bošnjačka politika ne brani OHR zato što vjeruje u međunarodni nadzor kao privremenu pomoć BiH. Ona ga brani zato što je taj ured često doživljavala kao instrument kojim se može nadomjestiti nedostatak političkog dogovora. Kada se ne može promijeniti ustavna struktura, poziva se visoki predstavnik. Kada se ne može dobiti suglasnost Hrvata ili Srba, traže se bonske ovlasti. Kada se ne može kroz Parlament, traži se nametanje.

Zato se danas toliko dramatično govori o očuvanju bonskih ovlasti. One su trebale biti iznimka, a pretvorene su u stalnu prijetnju. Umjesto da BiH uče odgovornosti, proizvodile su naviku da se politički problem ne rješava dogovorom, nego pozivom strancu da presudi. To nije izgradnja države, nego održavanje političke ovisnosti.

Posebno je licemjerno kada se odlazak visokog predstavnika predstavlja kao rušenje Daytona. Dayton se ne ruši time što se traži prestanak međunarodnog tutorstva. Dayton se ruši onda kada se pokušava izbrisati njegova temeljna logika: ravnoteža dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda. Ako OHR prestane postojati, to ne znači da nestaje Dayton. Naprotiv, to može značiti povratak izvornom Daytonu, u kojem domaći politički predstavnici moraju pregovarati, dogovarati se i preuzeti odgovornost.

Želja da se OHR očuva pod svaku cijenu zapravo je priznanje da su visoki predstavnici, a osobito njihov ured, prečesto servisirali interese bošnjačke političke strane. Upravo zato su postali dio problema, a ne rješenja. Umjesto arbitra koji pomaže provedbi mira, OHR je u percepciji velikog dijela zemlje postao politički akter. A kada međunarodni ured postane politički akter, onda više ne smiruje krizu, nego je produbljuje.

Sjedinjene Američke Države to su prepoznale. Washington želi okončati međunarodnu superviziju i politički eutanazirati funkciju visokog predstavnika jer je ona odavno prerasla svoju izvornu svrhu. BiH se ne može trajno stabilizirati ako se svaka kriza rješava prijetnjom intervencije OHR-a i ako jedna strana u zemlji računa da će joj međunarodni ured nadomjestiti politički dogovor.

BiH ne treba novog namjesnika, nego povratak političkom dogovoru. Ako bošnjačke stranke uistinu žele funkcionalnu državu, onda je moraju graditi s Hrvatima i Srbima, a ne protiv njih i preko OHR-a. Panika zbog mogućeg odlaska visokog predstavnika samo potvrđuje da se jedan politički model bliži kraju: model u kojem je jedna strana svoje maksimalističke ciljeve pokušavala ostvariti tuđom rukom.