Kakav je to agresor: Sebija studirala u Zagrebu u vrijeme UZP-a u BiH?!
Radi usporedbe to je isto kao da sada Sara Netanyahu studira u Teheranu. Moš mislit!
U svojoj najnovijoj Facebook-objavi Sebija Izetbegović, supruga Bakira Izetbegovića i snaha prvog bošnjačkog predsjednika Alije Izetbegovića, pokušala je obračunati s profesorom Asimom Kurjakom kojemu su odrezane noge zbog bolesti. No, daleko važniji i politički eksplozivniji dio njezine objave jest ono što je nehotično priznala o odnosima između Sarajeva i Zagreba usred rata.
Evo ključnog dijela njezine objave:
„Dio specijalizantskog staža obavila sam uredno od 01.10.1992 - 30.06.1993 na Sv.Duhu, kod njega. On mi potpisao u specijalizantsku knjižicu, kao tadašnji šef klinike, skupa sa voditeljem jedinice dr Vladimirom Dukićem.“
To znači da je od 1. listopada 1992. do 30. lipnja 1993. – u najkritičnijem razdoblju hrvatsko-bošnjačkog sukoba – Sebija Izetbegović boravila u Zagrebu, obavljala specijalizantski staž na Klinici Sv. Duh i dobivala uredne potvrde od hrvatskih liječnika.
Ironija koju potvrđuje i Haaški tribunal
Upravo u tom istom razdoblju (jesen 1992. – ljeto 1993.) bošnjačka strana intenzivno je optuživala Hrvatsku i Herceg-Bosnu za provođenje zajedničkog zločinačkog pothvata (JCE) protiv Bošnjaka.
A ironija postaje još veća jer je upravo Haaški tribunal – institucija koju bošnjačka politika često ističe kao neupitni autoritet – u presudi šestorici bivših dužnosnika Herceg-Bosne (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić) potvrdio postojanje tog JCE-a.
Presuda Prvostupanjskog vijeća (29. svibnja 2013.): Šestorica su osuđena jer su od sredine siječnja 1993. (s naznakama uključenosti već od kraja 1992.) sudjelovala u zajedničkom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio stvaranje hrvatske entitetske jedinice u BiH putem etničkog čišćenja bošnjačkog stanovništva.
Presuda Žalbenog vijeća (29. studenoga 2017.): Gotovo sve osude i zaključak o JCE-u su potvrđeni. Tribunal je jasno naveo da je cilj bio „stvaranje hrvatske entitetske jedinice u Bosni i Hercegovini koja bi omogućila ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva“.
Dakle, prema vlastitoj bošnjačkoj interpretaciji i prema presudi Haaškog tribunala, Hrvatska i Herceg-Bosna su u tom razdoblju provodile navodnu 'agresiju' i zločinački pothvat protiv Bošnjaka.
A ipak – država koja je navodno bila agresor dopustila je da supruga Bakira Izetbegovića, snaha Alije Izetbegovića i buduća „prva dama“ bošnjačke medicinske elite, slobodno uđe na njezin teritorij, boravi više od devet mjeseci u Zagrebu i nesmetano završi dio specijalizacije na hrvatskoj klinici.
Nije bilo nikakvih prepreka, nikakvih zabrana ulaska, nikakvih incidenata. Sve je bilo „uredno“ – s potpisima, kolokvijima i potvrdama o odličnom znanju.
Što ovo zapravo dokazuje?
Ako je Haaški tribunal u pravu (kako bošnjačka strana tvrdi kad se radi o osudi Hrvata), a Hrvatska je provodila koordinirani zločinački pothvat protiv Bošnjaka – zašto bi ta ista „agresorska“ država omogućila da član najužeg kruga bošnjačke političke obitelji mirno studira i usavršava se upravo u srcu te „agresije“? I ne samo ona. Kćerka Alije Izetbegovića bila je na Braču.
Sebija Izetbegović je u pokušaju osobnog obračuna s Asimom Kurjakom zapravo sama dokumentirala da su stvarni odnosi između Zagreba i Sarajeva u razdoblju 1992.–1993. bili daleko kompleksniji i pragmatičniji nego što službena bošnjačka narativa danas želi prikazati.
Dok se u javnosti i haškim sudnicama gradila slika o totalnom neprijateljstvu i zločinačkom pothvatu, elite su na privatnoj razini očito održavale funkcionalne veze – barem kad je riječ o medicinskom usavršavanju „prve nevjeste“ bošnjačke politike.
Objava Sebije Izetbegović tako postaje nenamjerni, ali ubojiti dokaz hipokrizije. Jer čak i prema presudi koju bošnjačka strana slavi kao pravdu, u samom srcu tog „zločinačkog pothvata“ – Zagreb je bio dovoljno „neagresivan“ da primi i educira suprugu Bakira Izetbegovića.
Ta činjenica više ne može biti izbrisana. Ni iz njezine objave, ni iz haških presuda.