Izdajnik kada govori da Hrvatska nije bila agresor, a heroj za Dobrovoljačku

Čegar he neugodan, Ne zato što svaku njegovu riječ treba prihvatiti kao konačnu istinu, nego zato što pokazuje koliko je javnost selektivna

Zoran Čegar jedan je od onih ljudi koje javnost ne zna kamo smjestiti. A takvi su, u pravilu, najneugodniji. Ne zato što uvijek govore istinu, niti zato što su lišeni vlastitih slabosti, taština i interesa, nego zato što se ne uklapaju uredno u gotove nacionalne pretince.

Kada govori o 1992. godini, Dobrovoljačkoj, Aliji Izetbegoviću i obrani Sarajeva, za jedan dio javnosti postaje autentičan svjedok, čovjek s lica mjesta, branitelj, heroj. Njegove riječi tada imaju težinu jer potvrđuju sliku o dramatičnim danima u kojima su se branili grad i državni vrh. Tada ga je poželjno slušati.

Ali kada isti čovjek kaže da Hrvatska nije bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, odjednom prestaje biti heroj i postaje problem. Tada se više ne pita što je vidio, što zna i odakle govori, nego se traži način da ga se disciplinira, ušutka ili prikaže politički nepouzdanim. U tome se vidi sva bolest javnog prostora: svjedok je dobar samo dok potvrđuje našu verziju povijesti.

To nije problem samo jedne strane. Sve naše javnosti funkcioniraju po sličnom načelu. Srpska, hrvatska i bošnjačka javnost rijetko traže cjelovitu istinu. Češće traže korisne dijelove istine. Svjedok koji govori protiv “njih” hrabar je. Svjedok koji govori protiv “nas” izdajnik je, lažac, plaćenik ili budala. Isti čovjek, ista biografija, isto iskustvo — ali posve drukčija presuda, ovisno o tome kome njegova rečenica odgovara.

Zato je Čegar neugodan. Ne zato što svaku njegovu riječ treba prihvatiti kao konačnu istinu, nego zato što pokazuje koliko je javnost selektivna. Kada kaže nešto što se uklapa u sarajevski narativ, dio Sarajeva diže ga na pijedestal. Kada kaže nešto što taj narativ dovodi u pitanje, isti ga prostor odbacuje. Kada kaže nešto što odgovara hrvatskoj strani, ondje postaje dokaz da “nije sve bilo onako kako Sarajevo govori”. Ali kada govori o obrani Sarajeva, hrvatska ga javnost uglavnom prešućuje ili relativizira.

U takvu ozračju ne postoji stvarna potraga za istinom. Postoji samo borba za upotrebljive citate.

Rat u Bosni i Hercegovini ne može se razumjeti kroz čiste i uredne rečenice. Hrvatska jest pomagala Bosni i Hercegovini u određenim fazama rata. Bez hrvatske logistike, oružja, teritorija, zbrinjavanja izbjeglica i političke potpore obrana BiH bila bi mnogo teža. To je činjenica koju dio bošnjačke javnosti nerado priznaje.

Ali isto tako, postojale su politike, strukture i zločini na svim stranama, uključujući i bošnjačku. Postojali su logori, progoni, ubojstva, zlostavljanja zatočenika, rušenja, zločini nad civilima i ratnim zarobljenicima, kao i pokušaji prikrivanja ili umanjivanja odgovornosti. Ni jedna se strana ne može pozivati isključivo na vlastitu žrtvu kako bi izbjegla suočavanje s vlastitim zločinima.

Zločini HVO-a ne mogu se izbrisati time što je Hrvatska u određenim razdobljima pomagala Bosni i Hercegovini. Ali ni zločini nad Hrvatima, koje su počinili pripadnici Armije BiH ili bošnjačkih struktura, ne mogu se izbrisati pozivanjem na obranu države. Žrtva jednog naroda ne daje moralni imunitet počiniteljima iz tog naroda.

Čegar je, u tom smislu, neugodan jer podsjeća na to da povijest nije propagandni letak. Ne može se svesti na jednu parolu. Nije dovoljno reći “Hrvatska je bila agresor” ako se time briše sva pomoć koju je Hrvatska pružila BiH. Ali nije dovoljno reći ni “Hrvatska je pomagala BiH” ako se time pokušavaju izbrisati zločini HVO-a. Jednako tako, nije dovoljno govoriti o obrani Sarajeva i Bosne i Hercegovine ako se pritom prešućuju zločini počinjeni s bošnjačke strane.

Isto vrijedi i za Dobrovoljačku. Nije ozbiljno stvarati mit u kojem je sve bilo čisto, časno i bez mrlje. Ali nije ozbiljno ni koristiti se Dobrovoljačkom kao dokazom da je Sarajevo bilo isto što i oni koji su ga držali pod opsadom. Istina je često između propagandi, a najviše smeta upravo zato što nikome ne pripada u potpunosti.

Zato neugodni svjedoci smetaju. Oni razbijaju udobnost kolektivnog samosažaljenja. Podsjećaju na to da “naši” nisu uvijek bili samo žrtve, da “njihovi” nisu uvijek bili samo zločinci i da pojedinac može istodobno biti branitelj, svjedok, kontroverzan čovjek i netko čije se riječi moraju ozbiljno saslušati.

Zrela javnost ne mora voljeti takva svjedoka. Ne mora mu ni vjerovati bez provjere. Ali ga ne smije proglašavati herojem u ponedjeljak, a neprijateljem u utorak, samo zato što je promijenio temu.

Jer tada problem više nije u svjedoku. Problem je u javnosti koja ne traži istinu, nego potvrdu vlastite bajke.