'Patrioti' osuđuju psovanje Bosne, ali šute na gazi četnika u Sarajevu ili ustaše u Vrapčićima!
Jebem te Bosno je pogrešno i vulgarno, ali ...
Događaji sa stadiona Zrinjskog još su jednom pokazali koliko je Bosna i Hercegovina društvo dubokih rana, selektivnog morala i nejednakih aršina. Pjevanje „Hercegovine” Mate Bulića preko himne BiH, a zatim i vulgarno skandiranje protiv Bosne, izazvali su lavinu osuda iz bošnjačko-patriotskih političkih i medijskih krugova. Neke od tih osuda bile su očekivane, neke opravdane, ali mnoge su bile licemjerne.
Treba odmah reći jasno: riječi poput „jebem te Bosno” nisu primjerene. One ne pomažu Hrvatima u BiH, ne popravljaju njihov položaj, ne grade politički argument i ne daju dostojanstvo opravdanom nezadovoljstvu. Takve riječi su primitivne i pogrešne. Ali bilo bi jednako pogrešno zaustaviti se samo na toj rečenici i praviti se da ona nije simptom mnogo dubljeg problema.
A taj problem je odnos prema Hrvatima u BiH.
Ako se jedan narod godinama osjeća politički preglasanim, institucionalno potisnutim, medijski demoniziranim i javno predstavljenim kao trajni remetilački faktor, onda je nepošteno čuditi se kada se taj osjećaj frustracije jednom prelije i na stadion. Ne opravdavati — ali razumjeti. Između opravdanja i razumijevanja postoji velika razlika. Upravo tu razliku mnogi danas namjerno brišu.
Jer najlakše je reći: „Hrvati mrze državu u kojoj žive.” Mnogo je teže pitati se zašto se toliki broj Hrvata u toj istoj državi ne osjeća ravnopravno, poštovano i politički sigurno. Mnogo je teže priznati da se patriotizam ne može nametnuti medijskim hajkama, preglasavanjem, moralnim lekcijama i stalnim etiketiranjem. Država se ne voli zato što ti je netko naredio da je voli. Država se poštuje kada i ona poštuje tebe. I kad plaćaš porez. Kao što to recimo radi Zrinjski. A upitno je koliko to rade Sarajevo, Željo, Borac u kojima su plaće kao konobara na sezoni u Dubrovniku. Ali vratimo se komentaru.
Posebno je problematična selektivnost javne osude. Kada navijači Zrinjskog pogriješe, tada se danima proizvodi atmosfera kolektivne krivnje. Tada nisu krivi samo oni koji su skandirali, nego gotovo cijeli jedan narod. Tada se iz jednog stadionskog incidenta izvodi zaključak o karakteru Hrvata u BiH.
Ali kada se u susretu Sarajeva i Borca s tribina čuje skandiranje „Ubij četnika”, tada isti ti moralni arbitri uglavnom šute. Nema izvanrednih emisija, nema masovne medijske histerije, nema naslovnica koje pitaju kakvo smo društvo. Kada se na susretu Veleža i Zrinjskog pojavljuju plakati i poruke kojima se Hrvate identificira s ustašama, opet nema jednake razine zgražanja. Nema kolektivne osude, nema višednevnog političkog dociranja, nema proglašavanja cijele jedne sredine fašističkom.
I upravo je to ono što kod Hrvata u BiH izaziva ogorčenje: ne samo uvreda, nego činjenica da uvreda nije jednako važna kada je upućena njima. Kada uvreda dolazi s hrvatske tribine, ona se pretvara u dokaz navodne hrvatske mržnje prema BiH. Kada je uvreda upućena Srbima ili Hrvatima, onda se relativizira, prešućuje ili gura pod tepih. To nije principijelnost. To je politički odabir.
Zato je rasprava o himni ovdje mnogo šira od samog stadiona. Današnja himna BiH nema riječi, a upravo je to možda i najbolja slika države: melodija bez zajedničkog teksta, forma bez stvarnog konsenzusa. S druge strane, stara himna „Jedna si jedina” nikada nije bila doživljena kao zajednička himna svih naroda u BiH. S njom se ponajprije identificirao bošnjački politički i nacionalni sentiment, dok su je mnogi Hrvati i Srbi doživljavali kao simbol jedne ratne i političke interpretacije Bosne i Hercegovine, a ne kao zajednički državni simbol.
Dodatnu simboličku težinu ima i rasprava o njezinoj melodijskoj podlozi. Melodija „Jedna si jedina” veže se uz sevdalinku „S one strane Plive”, a za tu se melodijsku liniju u predaji navodi veza s tursko-osmanskom duhovnom, odnosno marševsko-duhovnom pjesmom „Ders-i Delum” ili „Dersi derum”. Prema toj predaji, riječ je o napjevu povezanom s osmanskim vojnicima i pohodima Mehmeda II Fatiha, odnosno s vremenom osmanskih osvajanja i ulazaka u osvojena područja.
Upravo tu nastaje ozbiljna simbolička i povijesna nelagoda. Kako se od Hrvata i Srba u BiH može očekivati da se bez zadrške identificiraju s melodijskim nasljeđem koje se, makar i predajno, povezuje s osmanskim osvajanjem Bosne? Kako se može tražiti da svi jednako doživljavaju simbol koji jednu stranu možda podsjeća na duhovnu i kulturnu tradiciju, a druge može podsjećati na kraj srednjovjekovne bosanske države, pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja i višestoljetnu osmansku vlast?
Posebno je licemjerno kada se isti politički i javni krugovi istodobno kunu u bosansku državnost, srednjovjekovnu Bosnu, kraljeve, stećke i kontinuitet bosanske države, a zatim bez ikakve nelagode slave Mehmeda II Fatiha — osvajača pod čijim je pohodom ta ista srednjovjekovna bosanska država prestala postojati. Ne može se istodobno od srednjovjekovne Bosne praviti temelj vlastitog političkog legitimiteta, a njezina osvajača predstavljati kao civilizacijskog dobročinitelja. Ne može se plakati nad ukinutom bosanskom državom i istodobno imenovati vrtiće, mostove, škole ili javne prostore po onome tko je došao kao njezin osvajač.
To je proturječje koje se u javnom prostoru najčešće prešućuje. Kada Hrvati problematiziraju takve simbole, odmah ih se optužuje da ruše BiH. Ali kada se bošnjačka nacionalna interpretacija povijesti nameće kao državna istina, tada se to naziva patriotizmom. Upravo tu leži problem: BiH se ne može graditi tako da se simboli, povijesne traume i identitet jedne zajednice proglase državotvornima, a nelagoda drugih zajednica neprijateljstvom.
Državni simboli u višenacionalnoj zemlji moraju biti pažljivo građeni na konsenzusu. Ako simbol jednome narodu znači ponos, drugome povijesnu traumu, a trećemu političko isključivanje, onda taj simbol ne može biti zajednički bez ozbiljnog razgovora. I zato nije dovoljno moralizirati nad stadionom. Treba se zapitati zašto veliki dio ljudi u toj državi njezine simbole ne doživljava kao svoje.
Zato osuda stadionskog skandiranja može biti vjerodostojna samo ako je dosljedna. Tko osuđuje vrijeđanje Bosne, mora osuditi i vrijeđanje Hrvata. Tko osuđuje nacionalističke ispade na stadionu Zrinjskog, mora osuditi i skandiranje „Ubij četnika” na susretu Sarajeva i Borca. Tko osuđuje vrijeđanje državnih simbola, mora osuditi i plakate na utakmicama Veleža i Zrinjskog kojima se Hrvate poistovjećuje s ustašama. Tko traži poštovanje države, mora tražiti i poštovanje konstitutivnih naroda. Bez toga svaka moralna lekcija zvuči kao politička propaganda.
Hrvati u BiH ne trebaju braniti vulgarne povike. Ne trebaju ih ni relativizirati. Ali imaju pravo reći da iza takvih povika stoji duboko nezadovoljstvo položajem u državi koja ih često tretira kao problem, a ne kao ravnopravan narod. Imaju pravo reći da ne pristaju na kolektivnu krivnju. Imaju pravo tražiti da se jednako mjeri svima.
Jer Bosna i Hercegovina neće postati stabilna država tako što će se jedan narod disciplinirati, drugi moralno abolirati, a treći ignorirati. Ona može opstati samo kao zemlja jednakih prava, jednakog dostojanstva i jednakih osuda za jednako loše postupke.