Amerika u BiH šalje generala - kraj tutorstva i eksperimenta izgradnje države

Europljani traže alibi za očuvanje OHR-a budući nemaju kapaciteta preuzeti odgovornost

Nominacija umirovljenog brigadnog generala američkih marinaca Ronalda J. Johnsona za veleposlanika Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini nije obična diplomatska rotacija. Ona dolazi u trenutku kada je Washington već zacrtao novi smjer prema BiH: prestanak američkih pokušaja izgradnje države, završetak međunarodnog tutorstva i okončanje supervizije koja je odavno prerasla svoju izvornu svrhu.

Johnson ne dolazi kako bi ponovno izmišljao Bosnu i Hercegovinu. Dolazi kako bi provodio politiku koja BiH treba vratiti iz međunarodnog protektorata u okvir Daytona. A Daytonski sporazum, iz američke perspektive, ne smije ostati trajno nedovršen projekt koji se održava intervencijama visokog predstavnika. On mora biti označen kao uspješan mirovni okvir koji se može zaključiti, institucionalno stabilizirati i prepustiti domaćim političkim akterima.

Zato u Sarajevo ne dolazi salonski diplomat, nego časnik. Čovjek koji je karijeru gradio u zapovjednim lancima, operativnim sobama, ratnim zonama i krizama u kojima se ne živi od formulacija, nego od odluka. Ako bude potvrđen, Johnsonu će prva velika diplomatska bitka tek uslijediti u BiH. Ali njegova biografija pokazuje da nije riječ o čovjeku koji prvi put ulazi u prostor pritiska, sukobljenih interesa i nestabilnih političkih konstrukcija.

Johnson je karijeru gradio u američkom Marinskom korpusu. Njegovo iskustvo uključuje operacije Desert Shield i Desert Storm u Zaljevskom ratu, UN-ove promatračke misije u Libanonu i na Sinaju, operaciju Iraqi Freedom, zapovjednu ulogu u Iraku te evakuaciju američkih državljana iz Libanona 2006. godine.

Posebno je važna njegova iračka biografija. Johnson je bio operativni časnik u 2nd Marine Expeditionary Brigade, odnosno u sastavu Task Force Tarawa, tijekom operacije Iraqi Freedom. Ta se formacija povezuje s jednom od prvih velikih bitaka američkih marinaca u Iraku 2003. godine, bitkom za an-Nasiriyah. Ondje se nije radilo o stabilizacijskom seminaru, nego o stvarnoj ratnoj operaciji u kojoj su se lomili prvi dani američkog prodora prema Bagdadu.

Još snažniji trag ostavio je kao zapovjednik 24th Marine Expeditionary Unit. Pod njegovim zapovjedništvom ta je postrojba djelovala u sjevernom Babilu i južnom Bagdadu, području koje je u to vrijeme bilo jedno od najopasnijih u Iraku. Operacije su uključivale izravne akcije, racije, ophodnje, nadzor komunikacija, sigurnosne točke, borbu protiv pobunjenika i osiguravanje procesa uoči iračkih izbora.

Upravo zato Johnsonov dolazak u BiH može značiti drukčije provođenje američke politike. Ne nužno grubo, ali jasnije. Vojnički preciznije. Bez beskonačnog odgađanja odluka, bez europskog skrivanja iza praznih fraza i bez održavanja iluzije da se protektorat može nazivati stabilnošću.

No Washington već sada ima problem s Europskom unijom. Dok SAD pokušava otvoriti prostor za konačno okončanje međunarodne supervizije, dio europskih aktera nastoji mutiti vodu i voditi alibi-politiku. Europljani godinama ponavljaju fraze o stabilnosti, reformama i europskom putu, ali kada im se u ruke gurne vrući krumpir Bosne i Hercegovine, pokazuju da zapravo ne znaju što s njim. Zato im odgovara odgađanje. Zato im odgovara novi visoki predstavnik. Zato im odgovara da se konačno rješenje za BiH pomakne još nekoliko godina unaprijed.

Upravo u tome treba čitati i aktualne europske poteze. Umjesto da prihvate činjenicu da se OHR mora zatvarati, a BiH vratiti domaćem političkom dogovoru, europski dužnosnici pokušavaju održati dojam da upravljaju procesom. U stvarnosti, riječ je o pokušaju kupovanja vremena. Europska politika prema BiH prečesto je politika izbjegavanja odgovornosti: dovoljno se angažirati da se ne izgleda odsutno, ali nikada dovoljno jasno da se donese konačna odluka.

Amerika je godinama pokušavala graditi državu u BiH izvan stvarnih odnosa u zemlji. Pokušavalo se nametati funkcionalnost, popravljati ustavnu arhitekturu intervencijama, održavati OHR kao korektiv domaće politike i kroz međunarodni pritisak proizvoditi rješenja koja nisu imala stvarni unutarnji dogovor. Taj smjer sada se zatvara.

Nova američka logika znači kraj takve izgradnje države. BiH više ne bi trebala biti projekt koji se održava stalnim intervencijama izvana, nego politički sustav koji mora funkcionirati na onome što jest: Daytonskom sporazumu, entitetskoj strukturi, konstitutivnim narodima i domaćem dogovoru. Tko ne može dogovoriti vlastitu državu, ne može očekivati da će mu je stranac beskonačno popravljati.

Zato izbor čovjeka poput Johnsona ima simboliku. U zemlju u kojoj se godinama glumi politika, a odgovornost prebacuje na OHR, dolazi čovjek iz sustava u kojem zapovijedanje znači preuzimanje odgovornosti. U zemlju u kojoj se Dayton često koristi kao izgovor, dolazi predstavnik države koja ga želi prikazati kao uspjeh. U zemlju u kojoj domaći akteri čekaju stranca da odluči umjesto njih, dolazi diplomat čija karijera govori da se stabilnost ne proglašava, nego provodi.

Njegova prva diplomatska bitka bit će upravo BiH. Ne na bojištu, nego u zemlji zarobljenoj između nedovršenog mira, međunarodnog tutorstva, europske neodlučnosti i domaće političke neodgovornosti. Ako je američki smjer prestanak izgradnje države izvana, završetak supervizije i potvrda Daytona kao uspješnog mirovnog projekta, onda slanje generala nije slučajnost. To je poruka da će se zacrtana politika provoditi odlučnije nego dosad.

Vrijeme OHR-ove politike beskonačnog nadzora bliži se kraju. BiH se mora vratiti domaćem dogovoru, ustavnoj ravnoteži i odgovornosti svojih političkih predstavnika. Johnsonov dolazak mogao bi označiti početak američkog pokušaja da se ta poruka više ne sugerira diplomatskim jezikom, nego provede jasno, hladno i odlučno.