U Zenici je bila zastava Sandžaka, Palestine, ali ne i hrvatska trobojnica!
Kad uz ljiljane budu i dvije trobojnice, za BiH će svi navijati
Teške odluke ne treba donositi „vruće“ glave. A teške tekstove pogotovo ne treba pisati.
U ovome tekstu se uopće ne bavimo herojstvom na travnjaku Zenice, koje je na ponos svih koji vole sport i nogomet. Ono je neupitno, čisto kao suza.
No jedan detalj pokvario je taj osjećaj ponosa i skrenuo pogled ponovno na ono zbog čega se nogomet često promatra kao nešto više od sporta.
Nastranu što je na stadionu bilo najmanje tisuću bijelih zastava s „ljiljanima“ – cvijećem svetog Ante, simbolom anžuvinskog kraljevstva koje je preko Ugarske krune stiglo i na bosanski dvor te postalo jednim od simbola srednjovjekovne bosanske države. Danas je to uglavnom identitetski znak s kojim se poistovjećuju Bošnjaci. Na Bilinom polju dekor je predstavljalo i stotinjak zastava države BiH te ponešto talijanske ikonografije u dijelu publike namijenjenom gubitničkoj naciji.
No još je jedna zastava, pored navijača iz Sandžaka i odmah iza gola gdje su se izvodili jedanaesterci, bila istaknuta – zastava Palestine. Nije to ništa neobično, jer se s patnjama toga naroda Bošnjaci solidariziraju i tu zastavu ističu na većini sportskih događaja.
Međutim, na stadionu u Zenici nedostajale su još najmanje dvije zastave. Jedna hrvatskoga naroda, a druga srpskoga. Nijedne ni u primislima. Čak ni na plećima trojice Hrvata koji su postali heroji i svojevrsne ikone reprezentacije Bosne i Hercegovine nakon eliminacije Italije – Nikole Vasilja, Nikole Katića i Ivana Bašića. Oni su komotno mogli uz zastavu države BiH prigrliti i trobojnicu Hrvata u BiH. No ne treba isključivo na njih prebacivati bilo kakav teret. Mogli su je istaknuti i članovi stručnog stožera ili Nogometni savez BiH.
Nije poanta u ikonografiji.
Poanta je u prihvaćanju.
Poanta je u tome da se Bosna i Hercegovina u svojoj punini može graditi samo stvaranjem zajedničkog osjećaja pripadnosti – i Hrvata, i Srba, i Bošnjaka, a vala i Ostalih. Posve je izvjesno da bi hrvatski navijač BiH koji bi na tribine u Zenici došao sa zastavom Hrvata u BiH (Herceg-Bosne, nazovite je kako god želite) bio dočekan kao provokator, a vjerojatno i najuren.
Ne može se onda graditi osjećaj zajedničke pripadnosti reprezentaciji BiH, koja nema samo sportsku, nego daleko važniju društvenu ulogu. I koja vjerojatno nudi jednu od ljekovitijih terapija za izlaz iz naših mržnji, podjela i stereotipa.
Za početak bi bilo važno da i nogometaši koji se ne identificiraju sa zastavama s ljiljanima – a koje Hrvati doživljavaju dijelom ratne prošlosti bošnjačke zajednice – ogrnu trobojnicu crveno-bijelo-plavu sa šahovnicom i pleterom. Sumnjam da bi ovim sportskim ikonama, osim bolesnih hejtera, itko smio išta prigovoriti. A možda bi upravo tako otvorili prostor za međusobno prihvaćanje i razumijevanje. Pa onda i za zajedničko radovanje na stadionima na kojima igra reprezentacija BiH.