Patriotsko ludilo - slučaj Graničnog prijelaza (Nova i Stara) Gradiška

Bošnjački ministri iz petorke zbog straha od SDA ne smiju proglasiti otvorenim novi Granični prijelaz preko kojega je Plenković svojedobno ušao u BiH

Incident na mostu kod graničnog prijelaza Gradiška nije samo prometni i sigurnosni problem. On je, nažalost, postao savršeno ogledalo jednog političkog fenomena koji već godinama razara Bosnu i Hercegovinu iznutra: takozvanog patriotskog ludila.

To nije obična politička trgovina. Trgovina barem podrazumijeva neku racionalnu računicu, neki interes koji se može objasniti, dogovoriti ili osporiti. Ovo je nešto opasnije. Ovo je politika u kojoj se svaka odluka, pa čak i ona tehnička, prometna, sigurnosna i životno praktična, pretvara u pitanje “patriotizma”, “izdaje” i dokazivanja tko je veći čuvar države.

A država se, upravo zbog takvog ponašanja, raspada u svakodnevici.

Nakon što se dogodio incident na mostu kod prijelaza Gradiška i promet je potpuno onemogućen, očekivalo se da će institucije BiH reagirati brzo i odgovorno. Predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto sazvala je hitnu sjednicu kako bi se raspravljalo o novonastaloj situaciji.

No, umjesto hitne reakcije, dobili smo novo uvjetovanje. Bošnjački ministri neće sudjelovati u radu sjednice, a kao preduvjet za bilo kakve odluke o Graničnom prijelazu Gradiška postavljeno je pitanje poravnanja između Republike Srpske i Federacije BiH u Upravnom odboru Uprave za neizravno oporezivanje.

To je bit problema. Ne spor oko novca sam po sebi. Ne pitanje treba li se poravnanje riješiti. Naravno da treba. Problem je što se urušen most, blokiran prijelaz i prometna komunikacija s Hrvatskom koriste kao nova pozornica za političko nadgornjavanje.

To je “patriotsko ludilo” u najčistijem obliku.

Kad se država brani blokadom države

Već mjesecima se oko novog graničnog prijelaza Gradiška vodi politička drama koja nema nikakve veze s interesom građana. Umjesto da se prijelaz otvori, da se rastereti promet, olakša kretanje ljudi i roba te konačno stavi u funkciju infrastruktura koja je izgrađena upravo za to, sve se pretvorilo u politički test.

SDA je odavno podigla ljestvicu tog ludila. Kroz Zijada Krnjića i blokadu odluka u UO UIO poslana je jasna poruka: ni granični prijelaz, ni međunarodna komunikacija, ni praktični interes građana nisu važni ako se od toga može napraviti politička ucjena zapakirana u “obranu države”.

A sada se isto ponašanje prelijeva i na razinu Vijeća ministara. Trojka, koja je trebala biti alternativa takvoj politici, sve više pokazuje da se boji istih etiketa, istih medijskih hajki i istog “patriotskog” natjecanja koje je godinama proizvodila SDA.

Umjesto da pokažu kako se država vodi odgovorno, oni pokazuju da se država može držati taocem čak i kada se dogodi incident na mostu.

Strah od SDA i “patriotskih” medija

Najveći problem Trojke nije samo odluka da se ne sudjeluje u sjednici. Problem je motiv koji se iza toga nazire. Strah.

Strah da će ih SDA proglasiti izdajnicima. Strah da će ih probošnjački “patriotski” mediji optužiti za popuštanje. Strah da će svaka odluka koja izgleda racionalno biti predstavljena kao nacionalna kapitulacija.

I tako dolazimo do apsurda: oni koji su došli na vlast obećavajući funkcionalniju BiH sada sudjeluju u istoj logici blokade. Samo s drugim potpisom.

To nije obrana države. To je njezino svakodnevno trovanje.

Jer kakva je to država koja ne može otvoriti granični prijelaz bez političke ucjene? Kakva je to država u kojoj se hitna sjednica Vijeća ministara bojkotira zbog pitanja koje se može i mora rješavati odvojeno? Kakva je to država u kojoj se most uruši, promet stane, a političari prvo razmišljaju kako će to izgledati u medijima?

To nije patriotizam. To je panika prerušena u patriotizam.

Gradiška kao simbol propale odgovornosti

Gradiška je danas više od graničnog prijelaza. Ona je simbol države koja ima ceste, mostove, institucije i procedure, ali nema političku hrabrost da donosi normalne odluke.

Imamo izgrađenu infrastrukturu, ali je ne stavljamo u funkciju. Imamo Vijeće ministara, ali ministri ne dolaze na hitne sjednice. Imamo europski put, ali se ponašamo kao da je svaka odluka prilika za unutarnji obračun. Imamo susjednu Hrvatsku, članicu Europske unije, s kojom bismo morali imati funkcionalne prometne veze, ali i to postaje žrtva domaćeg političkog ludila.

Najgore od svega je što se sve to javnosti prodaje kao “državotvornost”.

Ne, blokada Gradiške nije državotvornost. Bojkot hitne sjednice nije državotvornost. Uvjetovanje prometnog i sigurnosnog pitanja fiskalnim poravnanjem nije državotvornost.

To je dokaz da se pojam države sveo na propagandnu palicu kojom se udara političkog protivnika.

Tko sada ruši državu?

Godinama slušamo optužbe o tome tko ruši Bosnu i Hercegovinu. Te optužbe najčešće dolaze iz istih krugova koji državu doživljavaju kao privatni politički monopol: ako oni odlučuju, onda je to patriotizam; ako netko drugi odlučuje, onda je to izdaja.

Ali slučaj Gradiške postavlja vrlo jednostavno pitanje: tko sada ruši državu?

Ruše li je oni koji traže da se granični prijelaz otvori i da institucije reagiraju na incident? Ili je ruše oni koji odbijaju doći na hitnu sjednicu dok se ne ispune njihovi uvjeti?

Ruše li je oni koji žele funkcionalnu prometnu vezu s Hrvatskom? Ili oni koji i most, i prijelaz, i sjednicu Vijeća ministara pretvaraju u nastavak stranačke propagande