Trojka uz SAD, botovi SDA, DF i većina utjecajnijih medija uz Iran

Izbor politički islam ili NATO i EU

Pravo je političko čudo da su predstavnici tzv. probošnjačke Trojke – Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, Narod i Pravda i Naša stranka – uopće uspjeli donijeti i poduprijeti rezoluciju kojom se osuđuje iransko destabiliziranje Bliskog istoka i napadi na zemlje Zaljeva. Ako se pogleda medijski i društveni kontekst u kojem je takva odluka donesena, jasno je da je politički i društveni pritisak bio iznimno snažan.

Već tjednima dio bošnjačke javnosti, osobito na društvenim mrežama, otvoreno izražava simpatije prema Iranu u aktualnom sukobu između Irana, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država. Takav sentiment ne ostaje samo na razini pojedinačnih komentara, nego se jasno reflektira i u dijelu bošnjačkih medija, osobito onih bliskih Stranka demokratske akcije, gdje se sukob na Bliskom istoku često interpretira kroz prizmu civilizacijskog i religijskog svrstavanja.

Takav narativ nerijetko se povezuje i s ideološkim obrascima političkog islama, u kojem se Iran predstavlja kao dio šireg političkog i geopolitičkog bloka koji navodno štiti interese muslimanskog svijeta. Upravo zbog toga svaki pokušaj političkog distanciranja od iranske politike u dijelu javnosti automatski se tumači kao udaljavanje od te ideološke i simboličke „islamske solidarnosti“.

Dio tih simpatija ima i svoje povijesno zaleđe. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini Iran je bio jedan od ključnih međunarodnih podupiratelja muslimanskih vlasti u Sarajevu, pružajući vojnu, logističku i političku potporu u vrijeme kada je međunarodni embargo otežavao nabavu naoružanja. Ta činjenica kod dijela bošnjačke javnosti i danas stvara određeni osjećaj političke zahvalnosti prema Iranu, što se povremeno reflektira i u percepciji današnjih međunarodnih sukoba.

U takvom ozračju svaka racionalna ili diplomatski uravnotežena pozicija vrlo se brzo proglašava izdajom. Političari Trojke gotovo su trenutačno optuženi da stoje uz Izrael i Sjedinjene Američke Države, dok se svako distanciranje od iranske politike u dijelu javnosti tumači kao izdaja „islamskog svijeta“.

Cijela priča dobiva dodatnu političku dimenziju jer se u domaćoj političkoj areni ovo pitanje očito koristi i kao instrument unutarnje političke mobilizacije. Kritike koje dolaze iz krugova bliskih SDA imaju manje veze s realnom geopolitikom, a više s pokušajem da se politički protivnici predstave kao udaljeni od osjećaja dijela bošnjačke javnosti.

Sve to upućuje na zaključak da cijela polemika oko Irana u velikoj mjeri prelazi granice same međunarodne politike i postaje dio domaće političke dinamike. U takvom ozračju svaka nijansirana ili diplomatska pozicija postaje politički rizik, a cijela priča sve više poprima obilježja predizborne kampanje u kojoj se Trojku nastoji optužiti za još jednu navodnu izdaju Bošnjaka muslimana.