Selefiji Peziću smeta hrvatska zastava u Kiseljaku, znači da ih trebamo dizati još više

Objavu na Facebooku lajkalo je više 4400 osoba koji se slažu da su Hrvati višak u BiH. Islamistički propovjednik koji podržava premlaćivanje žena ima 360.000 pratitetlja

Kad selefijskom propovjedniku zasmeta šahovnica u Kiseljaku, Hrvati znaju da nemaju pravo na šutnju

Elvedin Pezić, islamski propovjednik i jedan od najpraćenijih vjerskih influencera u Bosni i Hercegovini, objavio je na Facebooku status u kojem problematizira hrvatske zastave na svadbenoj koloni u Kiseljaku. Njegovu objavu, u kojoj piše da je prošao kroz Kiseljak, vidio svatove, veselje i šahovnice na automobilima, lajkalo je više od 4.000 ljudi.

“Poštujem svačije pravo. Razmišljam... Kako je tom čovjeku? Tu se rodio. Tu je u školu išao. Tu su živjeli njegovi preci. Tu su njihova groblja. Tu su njihove bogomolje. I na kraju – ne voliš državu u kojoj si rođen. Promovišeš državu u kojoj tebe zovu Bosancem”, napisao je Pezić.

Upravo je u toj rečenici sažeta sva politička i ideološka podvala koja se Hrvatima u BiH godinama pokušava prodati kao građanska zabrinutost. Hrvatu se poručuje da je rođen u BiH, da su mu ondje preci, groblja i bogomolje, ali se iz toga izvlači zaključak da bi se trebao odreći hrvatskoga nacionalnog ponosa. Kao da Hrvat u BiH može biti “dobar građanin” samo ako utiša vlastito ime, sakrije šahovnicu i pristane na identitet koji će mu netko drugi propisati.

Pezić nije nepoznat javnosti. Riječ je o selefijskom propovjedniku s golemim dosegom na društvenim mrežama, kojega na Facebooku prati više od 360 tisuća ljudi. Još je problematičnije što je isti taj propovjednik ranije bio predmet javnih kritika zbog stavova o ženama, nakon što su mediji i Detektor pisali da je udaranje žene nazivao “trećom odgojnom metodom”. Dakle, kada takav čovjek s pozicije moralnog autoriteta tumači Hrvatima u Kiseljaku što bi trebali osjećati prema vlastitom identitetu, onda to nije bezazlen status. To je politička poruka.

A odgovor na nju mora biti jasan: Hrvati u BiH nemaju se kome ispričavati zbog šahovnice. Kiseljak nije prostor na kojemu Hrvati trebaju biti tihi podstanari vlastite povijesti. To je hrvatski kraj u Bosni i Hercegovini, kraj u kojem Hrvati stoljećima žive, rade, mole, vjenčavaju se i pokapaju svoje mrtve. Šahovnica na svadbi nije provokacija. Ona je znak pripadnosti, obiteljske radosti i nacionalnog kontinuiteta.

Posebno je licemjerno Hrvatima prigovarati da “ne vole državu u kojoj su rođeni” zato što ističu hrvatske simbole. Bosna i Hercegovina nije država jednoga naroda, niti je privatno vlasništvo bilo koje ideologije. Ona je država triju konstitutivnih naroda. Hrvat u BiH ne prestaje biti Hrvat zato što je rođen u BiH, kao što ne prestaje imati pravo na svoju zastavu zato što netko drugi smatra da bi mu ona trebala smetati.

U tom smislu, Pezićeva objava nije samo komentar o jednoj svadbi. Ona je ogledni primjer mentaliteta kojemu smeta hrvatska vidljivost. Ne smeta im stvarni problem, nego šahovnica. Ne smeta im radikalizam, patrijarhalno nasilje ni propovijedi u kojima se ženama određuje mjesto, nego im smeta hrvatska zastava na automobilu. I baš zato Hrvati moraju razumjeti da povlačenja nema.

Hrvatski narod u BiH nije nastao jučer i neće nestati sutra. Preživio je carstva, okupacije, diktature, unitarizme i pokušaje političkog razvlašćivanja. Nisu ga izbrisali ni Osmanlije, ni Austro-Ugarska, ni jugoslavenski centralizam, ni komunistički režim, pa ga neće izbrisati ni suvremeni moralizatori kojima je hrvatski identitet prihvatljiv samo ako je nevidljiv.

Zato je ova objava, koliko god bila neugodna, korisna. Ona podsjeća Hrvate u BiH da je nacionalna samosvijest nužnost, a ne luksuz. Da se jednakopravnost ne dobiva šutnjom. Da se identitet ne čuva skrivanjem. I da šahovnica u Kiseljaku, Vitezu, Mostaru, Žepču, Posavini ili bilo kojem drugom hrvatskom kraju BiH nije nikakva provokacija, nego prirodna činjenica.

Ako nekome smeta hrvatska svadbena kolona u Kiseljaku, problem nije u svatovima. Problem je u onima koji bi Hrvatima u BiH najradije priznali pravo na postojanje, ali ne i pravo na ponos.

A upravo zato Hrvati znaju da su na pravom putu.