Lučići znaju da ne mogu ništa na izborima, žele HDZ BiH!

Poraz Darijane Filipović za Lučićev politički projekt je puno važniji od samog osvajanja mandata

Kandidatura Zdenka Lučića, kojeg je početkom svibnja 2026. zajednički istaknula hrvatska oporbena petorka - HDZ 1990, HRS, HNP, HDS i HSS - za hrvatskog člana Predsjedništva BiH nije tek još jedna izborna utakmica. Iza nje stoji puno ambiciozniji politički cilj: preko izbornog rezultata pokušati promijeniti odnose unutar HDZ-a BiH, oslabiti poziciju Dragana Čovića i otvoriti prostor za promjenu budućeg vodstva stranke. Vidi se to iz kampanje koja je bez glave i repa nabijena lažima i manipulacijama preko društvenih mreža, emocijama, botovima ... i 25 nedostojućih godina. Naime, točno toliko četvrt stoljeća Lučići ne žive u BiH i sad su se sjetili vratiti kao spasioci BiH.

Ključ cijele operacije nalazi se u činjenici da Lučić ne dolazi izvan HDZ-a BiH. Upravo suprotno. On je dio njegove političke povijesti. Bio je predsjednik Mladeži HDZ-a BiH, sudjelovao u osnivanju stranke, a 1998. kao kandidat HDZ-a BiH ušao je u Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH. Kanije i Nove hrvatske inicijative ili HIP-a Miroslava Tuđmana. I onda se 25 godine izgubio. Danas, gotovo tri desetljeća poslije, vraća se na političku scenu kao čovjek koji upravo kroz izbore želi otvoriti pitanje budućnosti stranke čiji je nekada bio dio vodstva.

U središtu svega je Dragan Čović. Lučićev politički protivnik zapravo nije samo Darijana Filipović, kandidatkinja HDZ-a BiH za hrvatskog člana Predsjedništva, nego upravo Čović i model upravljanja strankom koji je izgradio tijekom gotovo dva desetljeća.

Lučić pritom ne skriva da računa i na ljude unutar HDZ-a BiH. U javnim istupima govori o stranci koju, kako tvrdi, ne smije voditi jedan čovjek te ističe da u njezinim redovima ima velik broj ljudi koji ga podržavaju. Time svoju kandidaturu pozicionira ne samo kao pokušaj da preuzme mjesto u Predsjedništvu BiH, nego i kao polugu za promjenu odnosa snaga unutar same stranke.

U toj konstrukciji Darijana Filipović ima posebno mjesto. Kao dopredsjednica HDZ-a BiH, zastupnica u Parlamentarnoj skupštini BiH i osoba koja je posljednjih godina politički bliska Čoviću, ona predstavlja kontinuitet sadašnje stranačke politike. Njezin izbor za hrvatsku članicu Predsjedništva dodatno bi učvrstio njezinu poziciju i otvorio joj prostor za još veću ulogu u budućnosti HDZ-a BiH.

Zato je njezin poraz za Lučićev politički projekt puno važniji od samog osvajanja jednog mandata. Ako Filipović izgubi, a Lučić osvoji mandat, odnos snaga unutar hrvatske politike u BiH bitno se mijenja. Čović bi se prvi put našao pred ozbiljnim političkim izazovom koji ne dolazi samo od konkurentske stranke, nego od čovjeka koji se poziva na vlastiti status u povijesti HDZ-a BiH i na veze koje tvrdi da i danas ima unutar stranke.

Tu se današnja priča izravno vraća u 1998. godinu.

Na Petom saboru HDZ-a BiH u Mostaru u svibnju 1998. za predsjednika stranke izabran je Ante Jelavić, dok je Dragan Čović ušao među potpredsjednike. Na drugoj strani nalazila se skupina okupljena oko Bože Ljubića, koju je podržavao i tadašnji službeni Zagreb. Lučić je tada bio na strani Ljubićeve struje.

Taj poraz nije bio samo jedan izgubljeni stranački izbor. Nakon njega slijedili su novi politički lomovi, osnivanje HDZ-a 1990. i preslagivanja hrvatske političke scene u BiH. Lučić je svoj politički put nastavio izvan glavne struje HDZ-a BiH, među ostalim i kroz politički krug povezan s Miroslavom Tuđmanom.

Danas se isti sukob, gotovo tri desetljeća poslije, vraća u drukčijem obliku. Ono što se nekoć rješavalo na stranačkim saborima sada se pokušava riješiti na izborima za Predsjedništvo BiH.

To je i razlog zbog kojeg Lučićeva kampanja nije usmjerena samo na izborni program. Velik dio njegovih istupa posvećen je Čoviću, njegovoj političkoj prošlosti i načinu vođenja HDZ-a BiH. U javnost se izvlače teme iz Čovićeve biografije - od rada u "Sokolu", potpisa ćirilicom i izjašnjavanja kao Jugoslaven do njegova djelovanja u vojnoj industriji početkom 1990-ih te različitih optužbi vezanih uz privatizaciju.

Poruka je jasna: problem, prema toj političkoj interpretaciji, nije samo aktualna politika HDZ-a BiH nego čovjek koji je stranku desetljećima držao pod kontrolom.

Zbog toga se izborna utakmica pretvara u nešto mnogo veće od klasičnog nadmetanja kandidata. Lučić preko izbora pokušava dobiti politički legitimitet izvan strukture HDZ-a BiH, a potom taj legitimitet vratiti unutar stranke i njime otvoriti pitanje njezina budućeg vodstva.

Ako u tome uspije, izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH mogao bi postati početna točka za puno veći politički preokret. Mandat u Predsjedništvu dao bi Lučiću institucionalnu poziciju, vidljivost i političku težinu, dok bi eventualni poraz kandidatkinje HDZ-a BiH istodobno predstavljao udar na Čovićev autoritet.

Upravo zato cilj nije samo pobijediti Darijanu Filipović.

Cilj je pokazati da HDZ BiH više nije jedini centar hrvatske političke moći u BiH i da se unutar njega može pojaviti dovoljno snažna struja koja će dovesti u pitanje Čovićev model upravljanja strankom. Lučić u toj priči nije samo oporbeni kandidat. On nastupa kao čovjek koji tvrdi da poznaje HDZ BiH iznutra, da u njemu još ima svoje ljude i da upravo zbog toga može pokušati napraviti ono što dosadašnjoj oporbi nije uspjelo - promijeniti HDZ BiH iznutra.

Petorka koja ga je okupila oko kandidature pritom je dobila zajedničkog kandidata, ali i priliku da preko predsjedničkih izbora udari na političku strukturu koja desetljećima dominira hrvatskom politikom u BiH. Zato je ova kampanja puno više od borbe za jednu funkciju.

Ona je pokušaj da se izbori iskoriste kao poluga za prevrat u HDZ-u BiH.

I upravo će zato rezultat izbora imati posljedice koje nadilaze sastav Predsjedništva BiH. Pitanje neće biti samo tko će predstavljati Hrvate u državnom vrhu, nego i hoće li Dragan Čović nakon izbora zadržati dosadašnju kontrolu nad HDZ-om BiH te hoće li se otvoriti prostor za generacijsku i političku promjenu na čelu stranke.

Lučić se, gotovo trideset godina nakon izgubljene bitke iz 1998., vraća u istu političku priču. Razlika je samo u tome što se ovoga puta stranački obračun ne vodi na saboru HDZ-a BiH, nego pred biračima.