Od ratnog Hermesa do opustošenog Ljubuškog: trag novca obitelji Lučić

Kako je obitelj koja je tijekom rata izgradila poslovni sustav preko Hermesa, nakon rata ušla u bankarstvo, naftu, osiguranje i trgovinu, dok su njezini članovi istodobno djelovali u politici i sigurnosno-obavještajnim strukturama – i što je nakon svega ostalo ljudima u Ljubuškom?

Zdenko Lučić u ovu je izbornu kampanju ušao predstavljajući se kao čovjek čistog obraza, moralna vertikala i političar koji želi vratiti dostojanstvo institucijama i „malom čovjeku“. Kandidat pet hrvatskih oporbenih stranaka za člana Predsjedništva BiH govori o vladavini prava, odgovornosti i potrebi da se „pospremi vlastito dvorište“. No prije nego što birači odluče što misle o njegovim političkim porukama, vrijedi pogledati dvorište iz kojega dolazi. Jer iza prezimena Lučić stoji priča koja traje više od tri desetljeća, a u njoj se isprepliću ratna trgovina, HVO, banke, nafta, osiguranje, privatizacija, sudski sporovi, politika i obavještajne strukture. U središtu su trojica braće – Milan, Ivica i Zdenko Lučić. A na kraju te priče ostaje i jedno neugodno pitanje: što je od gospodarskog Ljubuškog koji su nekoć gradili ostalo danas?

Odgovor se ne može pronaći samo u političkim govorima. Treba se vratiti u ratne godine, kada je u Ljubuškom počeo rasti poslovni sustav Milana Lučića.

Jedna od ključnih kompanija bio je Hermes. Medijski izvori godinama navode da je Hermes tijekom rata bio jedan od dobavljača Hrvatskog vijeća obrane. Tportal je u rekonstrukciji poslovnog puta Milana Lučića upravo trgovinu povezanu s HVO-om naveo kao početak njegova velikog poslovnog uspona. Kasnije će se novac i poslovne veze širiti prema nafti, bankarstvu i osiguranju.

Oko Hermesa su se, međutim, tijekom godina pojavile i mnogo teže tvrdnje. U pojedinim istraživačkim tekstovima navodilo se da je kroz tu kompaniju prolazila humanitarna pomoć iz Hrvatske koja se potom prodavala na tržištu. To nikada ne treba predstavljati kao pravomoćno utvrđenu činjenicu jer za takvu tvrdnju nije pronađena presuda koja bi je potvrdila. Ono što jest dokumentirano jest da je Hermes poslovao u ratnom gospodarstvu i da je upravo u tim godinama počeo snažan poslovni uspon obitelji.

U isto vrijeme drugi brat, Ivica Lučić, nije bio na trgovačkoj strani rata.

Bio je u sigurnosnom sustavu.

U dokumentima Haškog tribunala njegovo se ime pojavljuje u strukturi sigurnosti HVO-a, a njegova kasnija službena biografija navodi djelovanje u hrvatskom sigurnosno-obavještajnom sustavu. Nakon rata bio je i pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe.

Treći brat, Zdenko, krenuo je prema politici. Bio je predsjednik Mladeži HDZ-a BiH, federalni zastupnik, a danas je kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Tako se u jednoj obitelji tijekom ratnih i poratnih godina pojavljuju tri različita područja moći: Milan u gospodarstvu, Ivica u sigurnosno-obavještajnom sustavu, a Zdenko u politici i sigurnosti.

Sama činjenica da su braća djelovala u različitim područjima nije dokaz bilo kakvog nezakonitog djelovanja. Ali za priču o političaru koji danas govori o moralu, institucijama i vladavini prava ta je obiteljska pozadina itekako relevantna.

Jer ratni Hermes nije ostao samo trgovačka kompanija.

Nakon rata slijedi širenje.

Milan Lučić ulazi u naftni biznis, bankarstvo i osiguranje. U toj se priči pojavljuju Petrol iz Ljubuškog, Dubrovačka banka Mostar, Auro banka i Euroherc.

A upravo će Petrol postati jedna od najvećih i najkompliciranijih epizoda.

Petrol je nastao kroz dokapitalizaciju Energopetrola Mostar i Dubrovačke banke. Energopetrol je u novom društvu imao 49,7 posto, a Dubrovačka banka 50,3 posto. U to je vrijeme državni kapital činio velik dio Energopetrola. Predsjednik Upravnog odbora Petrola postao je Milan Lučić.

Godine 1999. udio Energopetrola smanjen je na 36,7 posto.

Tko je i na temelju čega dao suglasnost za takve promjene bilo je pitanje koje će se godinama poslije ponovno otvoriti.

U međuvremenu nastaje Auro banka. U njezin sastav ulazi Dubrovačka banka, a direktor Auro banke bio je Zdenko Lučić.

Potom Auro banku preuzima Hypo Alpe-Adria banka.

I upravo se preko tog lanca dolazi do Petrola.

Kasniji sudski postupak rekonstruirao je put paketa od 9650 dionica, odnosno 63,25 posto temeljnog kapitala Petrola. Paket je prolazio kroz Dubrovačku banku, Auro banku, Hypo Alpe-Adria Consultants i Auro, da bi na kraju završio kod Hermesa.

Hermes, kompanija Milana Lučića, zbog toga je pokrenuo sudski postupak.

Kantonalni sud u Mostaru 2021. donio je odluku kojom je naloženo izdavanje isprave podobne za upis Hermesova prava na taj paket dionica.

No možda je još važnije ono što se dogodilo kada se u priču uključila država.

Federalna Agencija za reviziju privatizacije provela je reviziju Petrola, a u konačnom nalazu zaključeno je da privatizacija državnog kapitala u tom društvu nije provedena.

To je trenutak u kojem priča prestaje biti samo niz medijskih optužbi i političkih prepucavanja. Državna institucija otvorila je pitanje kako je društvo nastalo na imovini povezanoj s državnim kapitalom došlo do vlasničke strukture koja je kroz godine prolazila preko banaka i privatnih kompanija.

A Petrol danas?

Prema aktualnim poslovnim podacima, kompanija je blokirana i ima evidentiran višemilijunski porezni dug.

Tu je kontrast koji možda najbolje govori o cijeloj priči.

Nekada je Petrol bio važan gospodarski sustav Ljubuškog. Danas se uz njegovo ime vežu privatizacijska revizija, višegodišnji vlasnički sporovi, sudski postupci, blokada i dugovi.

A Petrol nije jedini.

Tu je Trgocoop.

Nekadašnja velika trgovačka kompanija u Ljubuškom danas je gotovo neprepoznatljiva u odnosu na ono što je predstavljala prije nekoliko desetljeća.

Porezna uprava Federacije BiH svojedobno je zbog naplate poreznih obveza oglasila prodaju zaplijenjene imovine Trgocoopa. Na popisu su bili zemljište, skladišta i upravne zgrade, a ukupna procijenjena vrijednost navedene imovine iznosila je gotovo sedam milijuna konvertibilnih maraka.

To je jedna od najupečatljivijih slika tranzicije Ljubuškog.

Nekadašnja trgovačka infrastruktura više nije bila simbol gospodarske snage nego sredstvo za namirenje poreznog duga.

Danas je Trgocoop blokiran. Njegova registrirana djelatnost više nije velika trgovina kakvu bi čovjek očekivao od imena Trgocoop, nego iznajmljivanje i upravljanje vlastitim nekretninama. Prema aktualnim poslovnim podacima, kompanija ima samo dva zaposlena i evidentiran porezni dug veći od 1,3 milijuna KM.

I tu dolazimo do slike Ljubuškog.

Jer kada se iz političkih govora maknu velike riječi o Hrvatima, državnosti, sigurnosti i nacionalnom interesu, ostaju konkretne zgrade, skladišta, zemljišta i tvrtke.

A slika nije osobito lijepa.

Petrol je blokiran.

Trgocoop je blokiran.

Imovina Trgocoopa bila je predmet prisilne prodaje radi poreznog duga.

Petrol je desetljećima predmet pitanja o privatizaciji državnog kapitala.

Auro se pojavljuje u vlasničkim lancima i kasnijim sporovima.

Dubrovačka banka završila je u Auro banci, a Auro u Hypu.

Hermes je preživio i postoji i danas.

To je možda najvažnija razlika.

Nije točno da je nestalo baš sve što je bilo povezano s obitelji Lučić. Neke kompanije su nestale, neke su promijenile funkciju, neke su blokiran

e, neke su završile u sporovima, a neke su preživjele.

Ali teško je pobjeći od pitanja što je ostalo gradu.

Ljubuški je u tim desetljećima izgubio velik dio industrijske i trgovačke infrastrukture koja je nekoć činila njegovu gospodarsku bazu. U dokumentima koji danas govore o tim kompanijama sve se češće pojavljuju riječi poput porezni dug, blokada, prisilna naplata, sudski spor, privatizacija i revizija.

A upravo su te kompanije nekada bile predstavljane kao temelj gospodarskog razvoja.

Zato priča o Lučićima nije samo priča o tome tko je bio vlasnik koje dionice.

Ona je i priča o tome kako se u Hercegovini nakon rata stvarao privatni kapital.

O tome kako su ljudi koji su tijekom rata bili povezani s različitim sustavima – gospodarskim, vojnim, političkim i sigurnosnim – nakon rata prelazili u nove sektore.

O tome kako su banke, osiguravajuće kuće, naftne kompanije i trgovačka društva postajali dijelovi mnogo šire poslovne mreže.

I o tome što se dogodilo kada su se ti sustavi počeli raspadati.

U toj je priči važan i Hypo.

Milan Lučić bio je povezan s poslovima koje je financirao Hypo, a njegovo se ime pojavilo i u austrijskom slučaju Hilltop, u kojem je bio optužen zajedno s Ivicom Pašalićem i Igorom Mlinarom.

Tužiteljstvo je tvrdilo da je Hypo u poslu sa zemljištem na Pagu pretrpio višemilijunsku štetu.

Ali taj dio priče treba ispričati do kraja: Lučić je oslobođen, a oslobađajuća presuda postala je pravomoćna.

I upravo je to granica koju ozbiljno istraživačko novinarstvo ne smije prijeći. Postoje sumnje, istrage, optužnice i sudski procesi. Ali postoji i pravomoćna presuda.

Jednako tako, činjenica da je Hermes poslovao s HVO-om ne znači sama po sebi da je počinjeno kazneno djelo. Tvrdnje o ratnom profiterstvu i preprodaji humanitarne pomoći mogu se navesti kao medijski navodi, ali ne kao pravomoćno utvrđene činjenice.

Ono što jest moguće dokumentirati puno je zanimljivije.

Moguće je dokumentirati da je tijekom rata nastao poslovni sustav.

Moguće je dokumentirati da se nakon rata širio.

Moguće je dokumentirati da su u njegovu širenju sudjelovali banke, osiguravajuće kuće, naftne kompanije i trgovačka društva.

Moguće je dokumentirati da se u isto vrijeme jedan član obitelji nalazio u vrhu sigurnosno-obavještajnog sustava, a drugi gradio političku karijeru.

Moguće je dokumentirati višegodišnje sudske sporove.

Moguće je dokumentirati reviziju privatizacije Petrola.

Moguće je dokumentirati prodaju Trgocoopove imovine radi naplate poreza.

I moguće je dokumentirati da Hermes, kompanija iz koje je Milan Lučić krenuo, i danas postoji i nije blokirana.

A onda se treba vratiti Zdenku Lučiću.

Čovjeku koji danas govori o moralu, čistom obrazu, institucijama i vladavini prava.

Čovjeku koji u kampanji govori da želi zaštititi dostojanstvo malih ljudi i institucija.

Čovjeku koji je početak svoje kampanje gradio na poruci o potrebi promjene i izlasku iz postojeće političke sjene.

Nije sporno da ima pravo kandidirati se.

Nije sporno ni da ima pravo govoriti o svojoj viziji Bosne i Hercegovine.

Ali jednako tako javnost ima pravo postaviti pitanje o njegovoj prošlosti.

I to pitanje ne mora biti: „Jeste li vi krivi za ono što je radio vaš brat?“

To bi bilo nepravedno.

Pitanje je puno jednostavnije.

Kako je obitelj koja je tijekom rata izgradila poslovni sustav preko Hermesa, nakon rata ušla u bankarstvo, naftu, osiguranje i trgovinu, dok su njezini članovi istodobno djelovali u politici i sigurnosno-obavještajnim strukturama – i što je nakon svega ostalo ljudima u Ljubuškom?

Jer Ljubuški je najbolji svjedok.

Nisu to samo brojevi u sudskim spisima.

To su skladišta.

Zgrade.

Zemljišta.

Benzinske postaje.

Tvrtke.

Radnici.

Porezni dugovi.

Blokirani računi.

I imovina koja se prodaje kako bi se namirile obveze.

Dok se politička biografija Zdenka Lučića danas ponovno gradi oko riječi poput moral, odgovornost i dostojanstvo, poslovna biografija njegove obitelji ostavlja sasvim drugo pitanje: tko je profitirao iz tranzicije kroz koju je prošao Ljubuški i gdje je završila vrijednost nekadašnjih gospodarskih sustava?

Na to pitanje ne treba odgovarati političkim sloganom.

Ne treba ga rješavati ni optužbom.

Treba otvoriti dokumente.

A oni pokazuju dovoljno da priča zaslužuje biti ispričana do kraja.

Jer od Hermesa, ratne trgovine i HVO-a, preko Dubrovačke banke, Auro banke i Hypa, do Petrola, Trgocoopa i današnje političke kandidature Zdenka Lučića proteže se više od tri desetljeća jedne obitelji i jednog grada.

I možda je upravo zato najvažnije pitanje cijele priče ono najjednostavnije:

što se dogodilo s Ljubuškim dok su neki od njegovih najmoćnijih ljudi gradili svoje poslovne, političke i sigurnosne karijere?