Nečasne daidže Mile&Ivo na pokopu Rusmira Mahmutčehajića koji je negirao hrvatski identitet
Hrvatstvo je ocjenjivao antibosanstvom
U Stocu je pokopan akademik Rusmir Mahmutćehajić, jedan od najutjecajnijih i najradikalnijih intelektualnih zagovornika unitarno-bošnjačkog pogleda na Bosnu i Hercegovinu. Među nazočnima na pogrebu bili su i dvojica bosanskih franjevaca – fra Ivo Marković i fra Mile Babić.
U hrvatskim krugovima već se godinama obojicu naziva “daidžama” upravo zato što se svojim javnim stavovima i djelovanjem uklapaju u isti radikalni muslimansko-bosanski kalup kojemu je pripadao i Mahmutćehajić. Umjesto da kao katolički svećenici i pripadnici hrvatskog naroda brane interese Hrvata u BiH i katolički identitet u Hercegovini, oni aktivno podržavaju ideologiju koja hrvatsku političku egzistenciju u Bosni tretira kao stran i razarajući element.
Nazočnost na pokopu čovjeka koji je desetljećima intelektualno razrađivao teze o “antibosanstvu” hrvatstva samo je još jedan javni znak na kojoj su strani u temeljnom bosansko-hercegovačkom identitetskom sukobu.
Rusmir Mahmutćehajić i Hrvati – što mu se točno zamjera
Rusmir Mahmutćehajić je u brojnim knjigama i esejima (među kojima se često ističu “Andrićevstvo protiv etike sjećanja”, “Bosna i/ili Bošnjaci” i drugi) razradio sustavan kritički okvir prema hrvatskoj (i srpskoj) nacionalnoj ideji u Bosni i Hercegovini. Hrvatski kritičari mu zamjeraju sljedeće ključne teze, koje se doživljavaju kao izravan napad na legitimnost i konstitutivnost hrvatskog naroda u BiH:
1. Hrvatstvo kao “antibosanstvo” Mahmutćehajić ideologije srpstva i hrvatstva izravno označava kao “oblike antibosanstva”. Hrvatstvo kao politička ideja za njega nije neutralan ili legitimni identitet, nego suštinski suprotstavljen samoj ideji Bosne. Time se svaki hrvatski politički projekt u BiH (od zahtjeva za ravnopravnošću do bilo kakve teritorijalne autonomije) prikazuje kao problematičan i razarajući po svojoj prirodi.
2. Hrvati u BiH kao “uvezeni” identitet Jedna od najčešće citiranih njegovih formulacija glasi: “Središta srpstva i hrvatstva su izvan Bosne”. Hrvati se time ne prikazuju kao autohtoni, konstitutivni narod Bosne, nego kao produžena ruka Zagreba – strani, neautentični politički subjekt. Ova teza se tumači kao klasično osporavanje konstitutivnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.
3. Nacionalne politike kao razarači Bosne Mahmutćehajić tvrdi da “etnonacionalne politike razaraju pluralna društva” te da je Bosna žrtva projekata susjednih država. U hrvatskoj interpretaciji to se izravno odnosi i na politiku Republike Hrvatske prema BiH, posebno na Herceg-Bosnu i svaku ideju o teritorijalnoj reorganizaciji koja bi Hrvatima osigurala veću ravnopravnost ili autonomiju.
4. Kritika katoličkog Zapada i kršćanstva U dijelu svojih tekstova i intervjua kritizira “sekularizirani Zapad” kao duhovno osiromašen i optužuje kršćanski Zapad za nepravilan odnos prema Bosni i islamu. Parafrazirano: Zapad je napustio vlastite duhovne temelje i time izgubio sposobnost da razumije Bosnu. U hrvatskom kontekstu ovo se čita kao implicitna kritika katoličkog kulturnog i vjerskog kruga te kao suprotstavljanje “islamske Bosne” “kršćanskom Zapadu”.
5. Bosna kao “jedinstvena zajednica različitosti”, a ne zbir konstitutivnih naroda Mahmutćehajić stalno naglašava da Bosna nije zbroj naroda, nego jedinstvena, nadnacionalna zajednica. Hrvatski kritičari to prevode kao negiranje Daytonskog principa konstitutivnih naroda i otvaranje puta građanskom modelu u kojem bi bošnjačka većina mogla odlučivati o svemu, dok bi Hrvati (i Srbi) bili svedeni na status manjina.
Zaključak Za većinu Hrvata u Bosni i Hercegovini Mahmutćehajićeva intelektualna ostavština predstavlja jedan od najsustavnijih i najelaboriranijih napada na hrvatsku konstitutivnost, političku legitimnost i budućnost u zajedničkoj državi. Zato nazočnost dvojice bosanskih franjevaca na njegovu pokopu nije samo privatni čin pijeteta – nego jasan javni stav o tome s kim se identificiraju i čiju viziju Bosne podržavaju.