Međunarodna zajednica htjela eutanizirati Hrvate, danas kaže da je treći entitet rješenje
Američke diplomate pokušavali su preko Vatikana smijeniti biskupa Perića
Na društvenoj mreži X politolog dr. Ivan Pepić podsjetio je da je prije 25 godina hrvatsko političko vodstvo u Bosni i Hercegovini proglasilo Privremenu hrvatsku samoupravu. Prema Pepićevom tumačenju, taj potez bio je reakcija na intervencije međunarodnih institucija u izborni sustav Federacije BiH početkom 2000-ih.
Kako navodi Pepić, krajem 2000. godine misija OSCE-a u BiH nametnula je izmjene izbornih pravila poznate kao Barryjevi amandmani, nazvane po tadašnjem šefu misije Robertu Barryju. Hrvatski politički predstavnici tada su tvrdili da su ta pravila u suprotnosti s Washingtonskim sporazumom iz 1994. i ustavnim poretkom Federacije BiH koji su zajednički uspostavili Bošnjaci i Hrvati. Po njihovom stajalištu, izmjene su također narušavale duh Daytonskog mirovnog sporazuma, jer su omogućavale da predstavnike jednog konstitutivnog naroda biraju većinom glasovi drugog naroda.
Smjena Jelavića
Pepić podsjeća i da je u veljači 2001. Ustavni sud BiH odlučio da nije nadležan odlučivati o zakonitosti tih izmjena, što je dodatno produbilo političku krizu. U tom kontekstu hrvatsko vodstvo proglasilo je Privremenu hrvatsku samoupravu, naglašavajući da je riječ o privremenoj političkoj mjeri koja će biti povučena ukoliko međunarodne institucije povuku sporne odluke.
Kriza je ubrzo eskalirala kada je tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch iskoristio tzv. Bonn powers i smijenio hrvatskog člana Predsjedništva BiH Antu Jelavića. Prema Pepiću i drugim kritičarima tadašnje politike međunarodne uprave, takve su odluke često bile donesene bez jasnog međunarodno-pravnog mandata te su otvarale pitanja demokratskog legitimiteta.
Nakon Jelavićeve smjene, mjesto hrvatskog člana Predsjedništva preuzeo je Jozo Križanović, čiji je izbor u velikoj mjeri bio omogućen glasovima bošnjačkih birača i podrškom međunarodnih aktera. Taj slučaj dodatno je potaknuo rasprave o problemu legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda u političkom sustavu BiH.
Pepić u svojim objavama također navodi niz zanimljivih diplomatskih epizoda iz tog razdoblja, uključujući tvrdnje o pritiscima američkih diplomata prema Svetoj Stolici zbog javnih istupa mostarskog biskupa Ratka Perića, koji je kritizirao međunarodne intervencije u politički sustav BiH.
Petritschev obrat
Dvadeset i pet godina kasnije, Pepić primjećuje zanimljiv obrat u retorici dijela međunarodnih aktera. Čak je i bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch u novijim izjavama spomenuo mogućnost da Hrvati u BiH dugoročno trebaju vlastiti entitet kao način rješavanja institucionalne neravnoteže u zemlji.
Prema Pepiću, taj razvoj događaja pokazuje kako su se stavovi međunarodne zajednice tijekom vremena mijenjali: od snažne intervencionističke politike početkom 2000-ih – koju neki hrvatski politički akteri opisuju kao pokušaj političke marginalizacije Hrvata – do postupnog priznanja da postoje ozbiljni problemi u načinu političkog predstavljanja konstitutivnih naroda.
U tom kontekstu Pepić sugerira da bi međunarodni akteri danas trebali otvoreno razmotriti institucionalna rješenja koja bi osigurala dugoročnu političku ravnotežu u BiH, spominjući i povijesne primjere autonomnih aranžmana u Europi poput rješenja za Ålandske otoke.
Rasprava o ustavnom i institucionalnom uređenju Bosne i Hercegovine tako i dalje traje, ali, kako Pepić zaključuje, povijest posljednjih 25 godina pokazuje da se međunarodni pristup prema tom pitanju postupno razvija – često tek nakon što politička praksa pokaže ograničenja ranijih rješenja.