Je li Bakir budala iz izjave Alije Izetbegovića?!
Leutar je neposredno prije smrti upozoravao međunarodne predstavnike na niz nerazjašnjenih ubojstava Hrvata u središnjoj Bosni minama MRUD, povezujući ih s radikalnim krugovima
Na današnji dan prije točno 27 godina, 16. ožujka 1999., u sarajevskom naselju Ciglane eksplodirala je bomba postavljena ispod službenog vozila Joze Leutara, tadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH. Leutar je teško ranjen u atentatu i preminuo je nekoliko dana kasnije. Zločin je do danas ostao nerazjašnjen – bez osuđenih izvršitelja ili naručitelja.
Izaslanstva Federalne uprave policije i Federalnog ministarstva unutarnjih poslova položila su vijence na spomen-obilježje u Ciglanama, obilježavajući godišnjicu jednog od najtežih neriješenih političkih ubojstava u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.
Samo nekoliko dana nakon atentata, sredinom ožujka 1999., Alija Izetbegović izjavio je u ekskluzivnom intervjuu za tjednik Slobodna Bosna:
„Ako bih se ipak upustio u nagađanje tko bi mogao biti izvršitelj ovog posljednjeg atentata, rekao bih: ili je neka naša budala, ili je neki njihov vrlo inteligentan čovjek. Naravno, u oba slučaja su ekstremisti.“
Za Izetbegovića su „naši“ bili Bošnjaci, a „njihovi“ Hrvati. U kasnijim fazama istrage i svjedočenjima spominjalo se da bi ta „budala“ mogla biti upravo njegov sin Bakir Izetbegović, koji se kasnije pojavljivao u iskazu svjedoka kao mogući naručitelj likvidacije – trag koji nikada nije do kraja istražen niti pravosudno potvrđen.
Ustavni sud BiH donio je odluku kojom je utvrdio povredu prava na život i neučinkovitost istrage, čime su prekršeni Ustav BiH i Europska konvencija o ljudskim pravima. Sud je Tužiteljstvu BiH naložio da poduzme sve potrebne mjere za rasvjetljavanje slučaja i otklanjanje utvrđenih povreda, uz rok od šest mjeseci.
Unatoč tome, izvori iz policijskih krugova izražavaju duboki skepticizam. Nakon više od četvrt stoljeća, ključni dokazi su nestali – uključujući smrtonosni geler izvađen iz Leutarove glave. Raniji sudski proces protiv šestorice Hrvata (Ivan Andabak, Jedino Bajkuša, Zoran Bašić, Dominik Ilijašević Como, Mario Miličević Baja i vozač Željko Ćosić) završio je pravomoćnom oslobađajućom presudom.
U ranijim fazama istrage spominjana su imena Mehmeda Žilića (tadašnji federalni ministar unutarnjih poslova), Faika Lušije (šef kriminalističkog odjela Federalne uprave policije), tužitelja Sulje Babića i Mustafe Bisića, kao i krunskog svjedoka Merima Galijatovića. Sugovornici smatraju da bi ponovno ispitivanje tih tragova moglo barem razjasniti prikrivanje i preusmjeravanje istrage.
Leutar je neposredno prije smrti upozoravao međunarodne predstavnike na niz nerazjašnjenih ubojstava Hrvata u središnjoj Bosni minama MRUD, povezujući ih s radikalnim krugovima. Ta upozorenja nisu dovela do ozbiljnijih istraga.
Jedno od ključnih svjedočenja dao je Arman Jašarević međunarodnim istražiteljima UN-a u studenome 1999., povezujući atentat s grupom Ismeta Bajramovića Ćele i navodeći da su naredbe dolazile iz visokih političkih krugova, uključujući direktne reference na Bakira Izetbegovića. Istraga se ubrzo preusmjerila na druge tragove, a kasnije faze obilježile su optužbe za manipulaciju dokaza i svjedoka.
Dvadeset sedam godina nakon atentata, obitelj Joze Leutara i dalje čeka pravosudni epilog. Odluka Ustavnog suda ostaje jedini značajniji institucionalni korak u posljednjem desetljeću, no zbog protoka vremena, nestalih dokaza i aktualnih političkih odnosa snaga, mnogi ocjenjuju da će biti izuzetno teško doći do novih, presudnih otkrića.
Atentat na Jozu Leutara ostaje jedan od najkontroverznijih i najtežih nerazriješenih političkih zločina u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.