Savjetnik turskog predsjednika: Hrvatska je spasila BiH(ać)
Ali Bayar: Hrvatska je bila ključna u spašavanju časti Europe
Na današnji dan, 22. srpnja 1995. godine, u Splitu je potpisana Splitska deklaracija, sporazum koji je otvorio put izravnoj vojnoj pomoći Hrvatske Bosni i Hercegovini u trenutku kada je, nakon genocida u Srebrenici, pad prijetio i opkoljenom Bihaću.
Na važnost tog dokumenta danas je podsjetio hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman. U objavi na X-u istaknuo je da je potpisivanju Splitske deklaracije prethodio poziv predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu da Hrvatska pomogne spriječiti da Bihać doživi sudbinu Srebrenice.
„Splitska deklaracija predstavljala je temelj za vojne uspjehe hrvatskih snaga tijekom 1995. godine, koji su rezultirali oslobađanjem najvećeg dijela okupiranog teritorija Republike Hrvatske, slomom srpske paradržave Republike Srpske Krajine te stvaranjem preduvjeta za uspostavu konačnog mira u Bosni i Hercegovini“, poručio je Grlić Radman.
Deklaraciju su u Vili Dalmacija potpisali Tuđman i Izetbegović, uz predsjednika Federacije BiH Krešimira Zubaka i Harisa Silajdžića. Sporazumom je formalizirana zajednička obrana od srpskih snaga te je Hrvatskoj omogućeno da vojno pomogne BiH. I dokumenti Ujedinjenih naroda iz tog vremena potvrđuju da se Sarajevo službeno obratilo Zagrebu za vojnu pomoć. U pismu Vijeću sigurnosti UN-a od 1. kolovoza 1995. tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Muhamed Šaćirbej ponovno je potvrdio zahtjev upućen Hrvatskoj na temelju Splitske deklaracije da pomogne odbiti napade i podići opsadu Bihaća.
Samo nekoliko dana nakon potpisivanja uslijedila je operacija Ljeto '95. Združene snage Hrvatske vojske i HVO-a zauzele su Bosansko Grahovo i Glamoč te presjekle važnu komunikaciju između bosanskih Srba i pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Uslijedila je Oluja, koja je početkom kolovoza slomila Republiku Srpsku Krajinu, dok se 5. korpus Armije BiH iz bihaćke enklave spojio s hrvatskim snagama. I izvještaji UN-a Splitsku deklaraciju izravno opisuju kao dokument kojim se Hrvatska obvezala vojno pomoći snagama BiH u bihaćkom džepu.
Posebnu težinu cijeloj priči daje svjedočanstvo koje je prošle godine, na panelu Dubrovnik Foruma posvećenom 30. obljetnici Splitske deklaracije, iznio Mehmet Ali Bayar, nekadašnji vanjskopolitički savjetnik turskog predsjednika Süleymana Demirela od 1993. do 2000. godine. Na panelu su, među ostalima, sudjelovali i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić, nekadašnji američki veleposlanik Peter Galbraith te bivši veleposlanik BiH u Hrvatskoj Kasim Trnka.
Bayar je govorio iz perspektive Ankare, koja je tijekom rata pomagala vlastima u Sarajevu, te otvoreno opisao ulogu Hrvatske u dramatičnim danima nakon Srebrenice.
„Morali smo spasiti Bihać“, rekao je Bayar, objašnjavajući da je nakon Splitske deklaracije trebalo na terenu provesti zajedničke američke, turske i NATO-ove napore. Njegova ključna poruka bila je još izravnija: „Hrvatska je bila ključna u spašavanju časti Europe.“
Bayar je pritom podsjetio na nešto što se danas često gubi iz rasprava o završnici rata – Turska je BiH dostavljala vojnu pomoć unatoč embargu, ali, prema njegovu svjedočenju, bez suradnje Hrvatske ta pomoć nije mogla stići do onih kojima je bila namijenjena. Naglasio je i presudnu ulogu predsjednika Demirela, koji je nakon Srebrenice snažno pritiskao hrvatsko i bošnjačko vodstvo da ponovno uspostave punu suradnju. Prema Bayarovu svjedočenju, Demirel je Bošnjake upozoravao da bez savezništva s Hrvatima prijeti potpuni vojni slom.
I bivši američki veleposlanik Peter Galbraith na istom je panelu povezao Srebrenicu, Splitsku deklaraciju, Oluju i Dayton. Kazao je da je američka administracija nakon pada Srebrenice promijenila odnos prema hrvatskoj vojnoj akciji jer je procjena bila da bi u slučaju pada Bihaća posljedice mogle biti katastrofalne. Galbraith je također naglasio da je zahtjev BiH za hrvatskom pomoći bio formuliran u skladu s pravom na kolektivnu samoobranu iz članka 51. Povelje UN-a.
Unatoč takvim svjedočanstvima neposrednih sudionika događaja, u dijelu bošnjačke političke i publicističke scene hrvatska uloga u spašavanju Bihaća i danas se osporava. Nakon Bayarova istupa prošle godine politolog Jasmin Mujanović tvrdnju da je Hrvatska spasila Bihać nazvao je „grubom i vulgarnom povijesnom revizionističkom laži“, zbog čega se razvio i javni prijepor o ulozi Hrvatske u završnici rata.
Upravo zato Bayarovo svjedočanstvo ima dodatnu težinu. Ne dolazi od hrvatskog političara ni vojnog zapovjednika, nego od čovjeka koji je u vrijeme rata bio vanjskopolitički savjetnik turskog predsjednika Demirela i izravno upućen u diplomatske kontakte Ankare, Zagreba i Sarajeva. Njegova je poruka nedvosmislena: nakon Srebrenice trebalo je hitno spriječiti pad Bihaća, a bez Hrvatske to, prema njegovu svjedočanstvu, nije bilo moguće.
Splitska deklaracija zato nije samo hrvatsko tumačenje događaja iz 1995. godine. Poziv BiH Hrvatskoj dokumentiran je u međunarodnim dokumentima, a o ulozi Zagreba u spašavanju Bihaća danas govore i tadašnji američki i turski sudionici pregovora. Hrvatska vojna intervencija potom je, zajedno s djelovanjem HVO-a i Armije BiH te kasnijim NATO-ovim udarima, promijenila odnos snaga na terenu i otvorila put pregovorima koji su nekoliko mjeseci poslije završili Daytonskim mirovnim sporazumom.