Kako mogu Amerikanci bosanskih korijena i Sandžaklije navijati za Bosnu, a Hrvati iz BiH ne mogu za Hrvatsku?!

U dijelu javnosti dominantno se naglašava zastava s ljiljanima kao gotovo jedini prihvaćeni simbol reprezentacije, dok se istodobno u pojedinim situacijama ne tolerira isticanje hrvatske ili srpske trobojnice

Posljednjih dana u Bosni i Hercegovini ponovno se otvara osjetljivo pitanje odnosa između sporta, identiteta i patriotizma, osobito kada je riječ o navijanju za nogometnu reprezentaciju. U javnom prostoru sve se češće može čuti stav da oni koji žive u BiH, a ne navijaju za reprezentaciju, nisu dovoljno “patriotski” orijentirani, pa se u ekstremnijim slučajevima takvi ljudi i javno prozivaju ili sramote. Takvo poistovjećivanje sportskog navijanja s domoljubljem stvara pritisak i sužava prostor za različite identitete unutar iste države.

Istodobno, u praksi se vidi i drugačija slika. Bosanskohercegovačka reprezentacija ima snažnu podršku dijaspore, uključujući ljude rođene i odrasle u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i Bošnjake iz Sandžaka u Srbiji, koji često iskazuju emotivnu i glasnu podršku “Zmajevima”. Paradoksalno, upravo takve situacije pokazuju da navijanje nadilazi granice države i da se temelji na osobnom identitetu i osjećaju pripadnosti, a ne isključivo na mjestu življenja.

Međutim, problem nastaje kada se oko reprezentacije stvara dojam svojevrsne nacionalne mobilizacije, gdje se očekuje jedinstven simbolički izraz. U tom kontekstu, u dijelu javnosti i navijačkog prostora dominantno se naglašava zastava s ljiljanima kao gotovo jedini prihvaćeni simbol reprezentacije, dok se istodobno u pojedinim situacijama ne tolerira isticanje hrvatske ili srpske trobojnice, što dodatno produbljuje osjećaj isključivosti kod dobrog dijela građana.

Takva selektivna prihvaćenost simbola otvara pitanje koliko je prostor oko reprezentacije zaista inkluzivan i reprezentativan za sve konstitutivne narode i građane Bosne i Hercegovine. Umjesto da nogomet bude faktor povezivanja, on povremeno postaje još jedna arena u kojoj se prelamaju političke i identitetske napetosti.

U konačnici, umjesto da ostane prostor sportskog zajedništva, navijanje za nogometnu reprezentaciju u Bosni i Hercegovini sve se češće pretvara u svojevrsnu simboličku bojišnicu na kojoj se prelamaju identitetske, političke i etničke tenzije. Umjesto spontanog izraza podrške, ono se nerijetko doživljava kroz prizmu “ispravnosti” i pripadnosti, uz prisutan hegemonistički pristup državi, njezinim simbolima i načinu na koji se definira “pravi” patriotizam.

Takav okvir ne samo da sužava prostor pluralnosti, nego i udaljava sport od njegove osnovne uloge – da povezuje ljude, a ne da ih dodatno razdvaja.